Mami i tati

Postoji puno ljudi koji su bili uz mene posljednje mjesece i sigurno cu se kad- tad zahvalit svima i spomenut vas. 

Ipak, dvije su osobe na prvom mjestu i njima pisem ovaj post. 

Svi su mi nudili pomoc i znala sam na koga mogu racunat, ali ipak svako ima svoj zivot, posao, djecu. 

I ono sto me najvise brinulo je bilo kako cu sve? 

Terapije, termini a uz to djeca? Kako da se organiziram, hocu li ista moci uz terapiju?

I tko ostavlja sve i dolazi meni pomoci? Mama! 

A tko joj to omogucava, preuzima sve obaveze i posao na sebe samo da bi ona mogla biti uz mene?

Tata!

I zato, hvala vam! 

Ne znam kako bi bez vas i vase pomoci. 

Bit ce vremena da vam se zahvalim i na neki drugi nacin, ali sada zelim da svi znaju koliko mi znacite i da cu vam vjecno biti zahvalna. 

I sama kao roditelj znam koliko sam vam bola morala nanijet dobivsi takvu bolesti. 

Da sam vas bar mogla postedit toga. Da bar vise ni jedan roditelj ne mora cuti da mu dijetu ima smrtonosnu bolest. 

Znas li mama onaj dan kada me doktor nazvao da su nalazi tu i kada sam odletila nabrzinu kod njega? 

Vratila se i nista ti nisam rekla? 

Nisam mogla. Mozda sam htjela da jos malo zivis u nadi da je ipak sve u redu. 

Ne zelim zamisliti kako ti je bilo taj dan a nista me nisi smjela pitat. 

I tek navecer sam ti rekla. Toliko dugo sam te pustila da se mucis. 

Oprosti mi na tome! 

Trpila si moja raspolozenja i zivcanost na pocetku terapiju i nesebicno bila tu za mene i nas. 

Uzeli ste djecu toliko dugo vremena samo da bi se ja mogla koncentrirat na lijecenje. Posvetili im se dan i noc, srcem i dusom da mogu biti mirna i ne brinut za njih. 

Nije to nesto sto se uzima zdravo za gotovo nit bi svaki roditelj ucinio toliko koliko ste vi za mene. 

Hocu da znate da sam svjesna vaseg truda i odricanja za mene i moju obitelj. 

Hvala dragi moji!