Sonntag, 29. September 2013

Gift oder Heilmittel

Heute habe ich irgendwo gelesen: 
"Chemotherapie rettete mein Leben".
Und ich denke etwas darüber nach, weil ich so nie darüber nachgedacht habe. 
Die Krankheit kam, ich habe es akzeptiert und habe angefangen zu kämpfen. Grad vor ein paar Tagen sagte die Pflegefachfrau in der Praxis zu mir dass ich ein vorbildlicher Patient sei. 
Und was heißt das jetzt...?

Egal wie sehr ich mich über meine Krankheit informiere und darüber
Bescheid weiß, über die Möglichkeiten der Therapie, ein Arzt ist trotzdem ein Arzt. Und warum sollte ich es nicht so machen wie sie es mir vorschlagen? 
Es zwingt mich ja keiner dazu, ich kann auch jetzt sagen ich will das oder das nicht. Oder mir reichen 6 Therapien z.B. 
Es ist nicht so das ich nichts frage, ich bin apsolut in Alles eingeweiht. Und ich weiß und spüre es dass ich in guten Händen bin. 
Ich mache es so wie sie es mir vorschlagen und wenn ich deswegen ein vorbildlicher Patient bin- dann bin ich das gerne. 

Wenn ich mich daran erinnere als die Ärztin sagte wir pausieren ein paar Tage oder eine Woche bis ich wieder gesund werde. Ich wollte es nicht, ich wollte sie anflehen das wir doch weitermachen. 
Und jetzt, ich danke ihr. Erst jetzt weiß ich  wie fatal das hätte sein können damals. Ich glaube so schlecht habe ich mich nie im Leben gefühlt. 

Man sagt eine Chemotherapie ist Gift. 
Ja klar, stimmt. Wäre es nicht so hätte ich diesen ganzen Nebenwirkungen nicht und würde mich nicht so fühlen.
Aber dieses Gift tötet den Krebs. Dieses Gift tötet diese Krankheit und verlängert mir das Leben. 
Dieses Gift heilt mich.
Was würde ich denn ohne dieses Gift, wo wäre ich jetzt?

Es wird mir immer bewußter das die Krankheit in letzter Minute entdeckt wurde. 
Und deswegen- kein Gift. Definitiv ein Heilmittel. 

Samstag, 28. September 2013

Otrov ili lijek

Danas sam negdje procitala:
"Kemoterapija mi je spasila zivot"
I malo razmisljam o tome, jer nikad nisam na taj nacin. 
Bolest je dosla, ja sam je prihvatila i pocela borbu. Bas mi neki dan sestra kod davanja terapije kaze kako sam uzoran pacijent.  
A sta sada to znaci...?
Ja koliko god se informirala i znala puno o svojoj bolesti, o mogucnostima i nacinima terapije, doktor je doktor. I zasto da ne radim onako kako mi predloze? Ne tjera mene nitko ni na sta, ja i sada mogu reci e ja necu vise. Meni je npr. dosta 6 terapija. Ili zasto ovo i ono. 
Nije da ne pitam, u toku sam apsolutno sa svime. I znam i osjetim da sam u dobrim rukama. 
Radim onako sa njima kako mi predloze i ako sam po tome za njih uzoran pacijent- bit cu to rado. 
Kad se sjetim kada mi je doktorica rekla da cemo pauzirat par dana ili tjedan dok ne ozdravim. Kako mi je bilo krivo, htjela sam je molit da ipak nastavim. 
A sada, hvala joj na tome. Sada znam koliko je to onda na ono stanje moglo biti fatalno. 

Kazu kemo je otrov. Je naravno. Da nije ne bi bilo svih ovih nuspojava i ne bi se je osjecala ovako. 
Ali taj otrov ubija rak. Taj otrov ubija ovu bolest i produzuje meni zivot. 
Taj otrov mene lijeci. 
Sta bi ja bez tog otrova, gdje bi ja bila? 

Postaje mi sve svjesnije da je bolest otkrivena u zadnji cas. 
I zato- ne otrov. Definitivno lijek. 

Montag, 23. September 2013

Idemo dalje 6/8

Nakon sto je terapija prosli tjedan dva puta bila pomaknuta, danas napokon nastavljam.
 To je ono o cemu sam jednom pisala da u 4 od 5 slucaja dolazi do odgadjanja terapije, tako da nije cudo. Iako me zivciralo, sada znam da je tako ipak najbolje. Nebo i zemlja razlika kako sam se osjecala prosli tjedan i kako sam opet dobro danas. 
Kemoterapija nije bas nesto cemu se itko raduje, ali sam ipak sretna da mogu nastavit. 
I iako mi zna biti (jako) lose psihicki, nekako skupim opet snagu i idemo dalje. 

Jos tri terapije. Kako cu biti sretna kada vise ne budem morala dolazit tako cesto ovdje. 

Weiter gehts 6/8

Nachdem die Therapie letzte Woche zwei mal verschoben wurde weil ich krank war, gehts heute endlich wieder los. Eine Chemo ist nicht unbedingt etwas worauf man sich freuen sollte, doch bin ich sehr froh das es weiter geht. 
Noch drei Zyklen, ich bin so froh. 
Und auch wenn es mir zwischendurch immer mal wieder (sehr) schlecht geht 

psychisch, nimmt man sich trotzdem die Kraft von irgendwoher und weiter gehts. 

Montag, 16. September 2013

Ne zelim vas ubiti

Nego izlijeciti.
To kao odgovor na moje inzistiranje da danas ipak krenem sa novom rundom kao sto bi i trebala.
Ali nema pojma. Danima temperatura, nemoć, muka, samo lezanje u krevetu. I na takvo moje stanje je preopasno da primam terapiju. 
Krv pokazuje neku upalu, infekt iako sam danima na antibioticima. 
Malo sam se lakse pomirila sa time da ne pocinjemo danas kada mi je rekla da cemo sacekat do srijede pa vidjet dalje.

I eto bas ono sto sam najmanje htjela se desilo. Dzaba sva moja racunjanja i datumi, ipak sve dodje drugacije. 

Krivo mi je. Ljuta sam. Na samu sebe. Na tijelo koje vise nece i ne moze kao na pocetku. 


Donnerstag, 5. September 2013

Bez komentara/ Ohne Kommentar

Ovdje rijeci ne trebaju nit mogu opisat ono sto osjecam dok ovo gledam.
Mogu samo plakat.
To razumije samo onaj tko prolazi ili je prosao isto. Koliko god pokusavala opisat i napisat- ne ide.

Hier braucht und gibt es keine Worte um zu beschreiben was ich fühle wenn ich dieses Video sehe.
Ich kann nur weinen.
Das versteht man nur wenn man das alles durchmacht oder schon durchgemacht hat. Ich werde es nie beschreiben können egal wie oft ich es auch versuche.

Dienstag, 3. September 2013

Überraschung

Mit dem gestrigen Tag ist für mich die 5. Runde ofiziell fertig. 
Es geht mir zwar heute schlecht und die Therapie mit Medikamenten zu Hause dauert noch, aber es kommen bessere Tage. 
Und so denke ich das mich nichts mehr überraschen kann, im letzen Post schreibe ich über die Abschlussuntersuchung Ende des Jahres, und dann- Überraschung!

So fragte ich gestern meine Ärztin, nur um es noch mal bestätigt zu bekommen:

- "Ich mache jetzt die 8 Zyklen, dann warten wir und dann machen wir die Untersuchung. Aber Bestrahlung ist nicht geplant direkt anschließend nach diesen 8 Zyklen? 
Ihre Antwort:
-"Das hängt etwas davon ab ob noch etwas "leuchtet" im Pet nach Ende der Therapie. Wenn noch Reste da wären würde man lokal bestrahlen. 
 
-Aber zuerst alles machen, dann Pet und wenn noch was da ist Bestrahlung? 
-Ach wissen sie was, wir können auch jetzt einen Pet machen. 
-Wie jetzt??? Und nicht wenn alles beendet ist?
-Aber nein, warten sie, vielleicht doch nach dem nächsten Zyklus. 

Und da bin ich jetzt, doch noch ein Pet nach dem 6. Zyklus. Das wäre Anfang Oktober.  
Ich weiß nicht was ich darüber denken soll, wirklich nicht. So sehr ich es mir auch wünsche zu hören das ich geheilt bin, so schnell kommts jetzt auch das ich alles schwarz auf weiß habe. Vielleicht auch nicht, weil wenn nicht alles sauber ist, bleiben ja eh noch zwei Runden. 


Iznenadjenje

Sa jucernjasnjim danom je za mene zvanicno zavrsila peta runda. Jest da sam danas slabo, da terapija tabletama kod kuce jos traje ali dolaze bolji dani opet. 
I tako mislim da me nista ne moze iznenadit, u zadnjem postu pisem o zavrsnom snimanju krajem godine, kad ono- iznenadjenje!

Pitam jucer doktoricu, cisto da utvrdim gradivo:
- "Ja cu uradit 8 ciklusa, onda cekamo pa snimanje. Ali zracenje nije planirano direktno iza tih 8 ciklusa? 
Kaze ona: 
-"To malo ovisi o tome da li je jos sta ostalo iza zavrsetka terapije. Ako jos nesto "svijetli" u Pet-u, lokalno se zraci. 
-Ali prvo sve zavrsit, pa snimanje pa tek onda ako se nije sve povuklo zracenje?
-Ma mozemo mi i sada na jedno snimanje.
-Kako sada??? Zar ne kad zavrsim sve?
-Ali ne, cekajte, ipak iza sljedeceg ciklusa. 

I eto ga sada, izleti jos jedno. Iza 6. ciklusa, tamo negdje pocetkom sljedeceg mjeseca. 
Ne znam sta da mislim, stvarno ne znam. Toliko napokon zelim cuti da sam izlijecita, toliko mi sad opet brzo dodje to da cu mozda imat sve crno na bijelo. A mozda i ne, jer ako nije sve cisto, ipak ostaju jos dva ciklusa. 

Sonntag, 1. September 2013

Es tut nicht weh, aber

Ich habe ja darüber geschrieben dass ich keine Schmerzen in dem Sinne habe, aber es ist auch nicht so das es gar keine Wehwehchen gibt. 
Montag nach der Therapie fängt es an mit Müdigkeit. Ich bin so müde und schläfrig, ich könnte nur schlafen. Und ich bekomme nie genug Schlaf. 
Hier fängts auch an mit dem blöden Sodbrennen. Ob ich esse oder nicht, es tut weh von morgens bis abends. 
Mit der Müdigkeit gehts auch Dienstag weiter, ich nenne es einen komatösen Zustand. Ich bin zwar da, aber auch nicht, ich schaue nur das ich mich hinlege. 
Dienstags fängt auch dieses flau im Magen, dieses Unwohlsein, einfach ein blödes unbeschreibliches Gefühl. Genau wie in der Schwangerschaft, man weiß weder was man trinken noch was man essen soll. Und das geht so ca. 10 Tage lang weiter so lange wie ich die Tabletten nehme.  Mittwoch genauso nur das ich anfange mich viel schlechter zu fühlen. Ich kann mich kaum auf den Beinen halten, habe Schweißausbrüche, bin müde. 
Ich würde sagen für mich ist alles doppelt so anstrengend als bei einer gesunden Person. Ich brauche oft Pausen, muss mich hinsetzen damit ich nicht umfalle.
Donnerstag, Freitag, Samstag und Sonntag ist der Höhepunkt dieser schlechten Tage, deswegen plane ich die Tage auch nichts. 
So oder so plane ich alles nach der Therapie und dannach wie ich mich
fühlen sollten an einen gewissen Tag. 
Im Kalendar im Telefon steht jeder erste Tag vom neuen Zyklus, dann der 8. Tag wenn es mir schlecht geht und der Montag in der dritten Woche wenn ich Pause habe. 
So kann ich mich immer orientieren wann ich was mache und was möglich ist. Genauso wie ich mir selber Mut mache wieviel ich noch aushalten muss.

Ich weiß das jeder den Sommer genoßen hat und dass sich die meisten auf den Herbst, Winter und schlechtes Wetter nicht freuen. 
Ich aber, ich konnte es nicht erwarten das er vorbei geht. 
Ich kann den 28.10. und den Anfang vom letzten Zyklus nicht abwarten. 
Novembar! Da sollte alles vorbei sein. Letze Infusion und die letzte Tablette. 
Dannach komme was wolle. Ungefähr Ende des Jahres dann die Abschlussuntersuchung, paar Wochen nach Ende der Therapie. 



Ne boli, ali

Pisala sam da nemam bolove u pravom smislu rijeci, ali nije da je sve dobro i da nemam bas nikakve "boljke".
Ponedjeljak iza terapija pocinje umor. Takav umor i pospanost da mogu samo spavat. I nikad mi dosta. 
Tada pocinje i odvratna glupa zgaravica. Jela ili ne, od jutra do sutra bas boli. 
Umor se nastavlja i utorak, ja to nazivam komatoznim stanjem. Tu sam ali nisam tu, samo gledam da legnem. Utorak pocinje i ta neka ne znam kako bi nazvala, kao mucnina, glupi osjecaj. Kao u trudnoci, ne znam ni sta bi jela nit pila. I to se nastavlja jedno 10 dana sve dok pijem tablete. Srijeda isto tako, samo sto se sada vec pocinjem osjecat dosta slabije. Jedva stojim na nogama, preznojavam se, umorna sam. 
Rekla bi da mi je duplo teze sve nego npr. zdravoj osobi. Svako malo trebam pauzu, trebam sjest jer inace imam osjecaj da bi se onesvijestila. 
Cetvrtak, petak, subota i nedjelja su mi vrhunac tih losih dana, zato te dane nista i ne planiram. 
Svejedno sve planiram po terapiji i po tome kako bi se trebala osjecat koji dan. 
U kalendaru u telefonu je upisan svaki pocetak i prvi dan novog ciklusa, pa 8. dan kad mi je lose i ponedjeljak treceg tjedna kada imam pauzu. I tako se uvijek mogu orijentirat kada cu sta i sta ce moguce. Isto tako tjesim samu sebe koliko je jos za izdrzat. 

Znam da su svi uzivali u ljetu i da se vecina grozi jeseni, zime i loseg vremena. A ja, ja sam jedva cekala da prodje. 
Ja jedva cekam 28.10. i pocetak zadnjeg ciklusa.
 Novembar! Tada bi trebala bit gotovo sve. Zadnja infuzija i zadnja tableta. 
A onda sta bude. Otprilike krajem godine zavrsno snimanje, par tjedana nakon zavrsetka svega. 
Docekat cu!