Predzadnja je prosla jako brzo i lako, osim sada ponedjeljka.
Toliko sam bila dobro da sam totalno zaboravila sta mi se zna dogodit od ove kratke terapije osmi dan ako ne sprijecim. I tako, tabletu nisam uzela i eto mi groznice i prespavanja cijele veceri. Ali bilo i proslo, sada sam opet super.
Namucila me sestra i sa portom u ponedjeljak, a i sebe. Do sada je sve uvijek super funkcioniralo ali u ponedjeljak jednostavno ne. Stavi iglu unutra ali tekucina ne ide. Pa pokusavaj, pa stisci i mici. Brojala sam zvjezdice. Dok nisu ponovo pokusali sa novom iglom i novim ubodom.
Mozda vecini nije ni jednostavno procitat i zamislit stvari o kojima pisem, mozda je ponesto i odvratno i jezivo. Ali ja ovo sve pisem u prvom redu zbog sebe. Kao terapiju ili mozda nekad i kao uspomenu na sve.
Zato uskoro zelim nastavit i zavrsit o tome kako je uopce sve pocelo. Napisala sam tek mozda jednu trecinu i to cu cim uhvatim malo vremena.
Jos 24 dana do zavrsetka svega! Cak i manje. Kada pomislim na 24 tjedna na pocetku, ovo je setnja.