Bella vita ili jedan pozitivan post

Da se nadovezem na ovaj post o tome da vise nista nije kao prije nit da ce bit.

Desava mi se i jako puno pozitivni stvari, mijenjam se na bolje iz dana u dan. 

Mozda se sve desava sa razlogom, to samo Bog zna. Ne mogu reci da sam sretna da imam rak ali sam u jednu ruku sretna na ovom iskustvu. Ustvari na svim tim pozitivnim stvarima.

I ne samo da se ja mijenjam, nego i ljudi oko mene i to mi je posebno drago.

Svi mi cesto zaboravimo koliko smo sretni i sta je stvarno bitno u zivotu. 

Zaboravljamo koliko je zivot prolazan. 

Ja se radujem svakom novom danu, svakoj sitnici. Svijet gledam totalno drugacijim ocima, ne zamaram i ne zivciram glupostima. Postala sam hladovina za nebitne stvari a i za nebitne osobe.

Prijateljstva postaju jaca, tocno znam na koga mogu racunat. Rodbinske veze se produbljuju, to je nevjerovatno. Oni koji su i prije bili tu, sada su jos vise.

A neki su se i pokazali negativno. I vise nema isprike ni za koga tko se do sada nije uspio javit, bilo kako. Do sada sam shvacala sve one sto nisu zato sto nisu znali sta bi rekli. I sama ne bi drugacije.
Ali sada nakon par mjeseci gdje i ptice na grani znaju sta je sa mene i koliko sam ja otvorena oko svega, nema vise isprika. Napisat par rijeci, kratko me pitat kako sam. I ne, ne pisem o bilo kome. Pisem o osobama kojima bi nesto trebala znacit. Ali posto je ovo pozitivan post, dosta o negativnom.

Puno, jako puno mi znace obitelj, rodbina i prijatelji. Sto oni koji su daleko ali ipak uvijek tu nekako za mene, sto ovi blize na koje mogu racunat u bilo koje doba dana ili noci.
Bas u ovakvim situacijama vidis tko su pravi prijatelji. Najgore bi mi bilo da imam osjecaj da sam sama u ovome. Iako je sve na meni, jer ja sam ta koja je bolesna i koja mora proci kroz sve, lakse je ako znam da ima ljudi koji uvijek misle na mene.


Iza svega cu biti jedna jaca i bolja ja. I tome se radujem.

I posto je ovo pozitivan post i ja sam sretna jer nastupa mojih dobrih 10 dana, evo vam jedna meni draga zadnjih dana:

Jer zivot je lijep!

P.S
Bio bi jos ljepsi da mogu zaspat, gdje bi mi bio kraj. 
Bar znam da tablete djeluju. 
A tek je 01:50

Zasto ja?

Ovo pitanje sebi nisam cesto postavljala, mozda svega par puta kada sam bas bila  na dnu ili trebala prihvatit ono sto me snaslo. 

Mozda jer mi ova dijagnoza nikad nije bila totalni sok od danas do sutra kao drugim ljudima. Dugo se vuklo, imala sam uvijek vremena oplakat, razmislit i prihvatit. Od pocetka kada je to bilo nesto dobrocudno na kostima, preko toga da se ipak siri i da je zlocudno. Do neceg treceg, sasvim drugacijeg. 

Bilo je situacija kada sam se vracala od doktora placuci, i znam dobro, dok sam se kroz suze pokusavala koncentrirat na voznju, mislila sam mozda je ovo sve ipak samo ruzan san. Sad cu se probudit i moj zivot ce biti opet kao prije. 

Ili jednom kada me doktor zvao da ipak nesto nije u redu i da dodjem opet. Tada sam samo molila Boga da je nesto gdje se mogu borit i gdje imam sansu. Samo  da mi ne kaze gotovo je, nema lijeka. Upravo ovog se cesto sjetim, te nade u tom trenutku. I dobila sam sansu borit se i zahvalna sam na tome. 

Jer moglo je biti i puno gore i ima puno gorih stvari. Moglo je biti moje dijete, a ne ja. Lakse cu ja podnijet sve. 

Govorim sebi da je ovo kratkotrajno. I da je za jedno 6 mjeseci sve proslo i zivot ide dalje. 

Gore su mi stvari sljepoca, gluhoca, netko tko je osudjen na kolica cijeli zivot. Ti mi se krizevi cine puno tezi za nosit. 

Ja cu sve kao i prije, iako postoje sanse da mi ostanu i dugotrajnije posljedice kemoterapije. 

Gdje idem na terapiju, cesto sretnem zene sa rakom na grudima. I eto to mi se osobno cini gore nego moje. Ja cu ako sve bude dobro proci sa kemoterapijom,

a druge zene idu na operaciju, pa kemo i jos zracenje. 

I zar bi ikada trebala pitat ZASTO JA?

Nista vise nije kao prije...

...nit ce ikada biti. Moj zivot vise nikad nece biti isti. 

I kad (nadam se uskoro) dodje taj dan da je moja bolest samo proslost, ipak ce uvijek ostati dio mog zivota. 

Znam prije ako netko spomene nekoga tko je bolovao od raka, uvijek se kaze sada je sve u redu prezivila/prezivio je to. I nikad nisam dalje razmisljala o tome, to tek sada cinim. 

Mozda nije fer da razmisljam o tome, znam da je najvaznije da ozdravim. Mozda samo imam viska vremena razmisljat o takvim stvarima, ne znam. 

Kada ozdravim, kada definitivno pobijedim bolest u prvoj godini me svaka 3 mjeseca cekaju kontrole i snimanja. Iza toga svake pola godine, pa onda svake godine. I tek nakon 5 godina (mozda lupam, negdje sam procitala) se govori o konacnom izlijecenju. 

Uvijek isti strah pred te kontrole, uvijek ce se puno toga vrtit oko bolesti. 

Ja jos i ne znam kako je to poslje, mogu pricat samo o ovom sada stanju. A ovo sto ja sada prolazim, razumiju samo oni koji su prosli ili prolaze slicno. Te strahove, razmisljanja, nade. 

Treca sreca

I koliko sam se bojala tog ponedjeljka, toliko me iznenadio. 

Najbolji prvi dan ciklusa, bez mucnine, bez glavobolje. Pitala sam se da li sam jucer uopce dobila dobre lijekove. 

Tako je to, ne znam ja uzivat ako mi je dobro. Odmah se pitam dal je sve u redu i da li je to dobro tako. A kad je lose, suti i trpi. 

Danas isto, iza terapije shopping maraton pa ovo, pa ono. Nema puno ni umora.  Samo neka tako nastavi. 

Ja sam ocekivala da ce mi biti sve gore i gore kako tjedni prolaze i tijelo slabi. Ali kod mene je sve bolje i bolje sto se tijelo vise navikava. 

Pomazu mi i svi drugi vitamini i pripravci koje koristim kod kuce. I naravno dragi Bog i svaka vasa molitva i post. 

Doktorica je dobila izvjestaj iz bolnice i u biti ne znam vise nego sto sam cula u cetvrtak. Sve se lijepo povlaci, puno je manje. A to je najvaznije. 

Mozda cu sutra dobit sliku pa bi bilo zanimljivo usporedit prvo snimanje sa ovim sada. 

I jos

Prodjose 2 ciklusa i vec sam 6 tjedana pod kemoterapijom. 

Vrijeme za cifre:)

I jos: 

18 tjedana (bilo 24)

126 dana (168)

36 sati infuzije (48)

24 puta na infuzije (32)

6 X injekcija (8)

I ovaj najgori ponedjeljak jos "samo" pet puta. Tablete i svi ostali lijekovi su se smanjili malo ispod miliona:)

A onaj munjeni doktor od cetvrtka ipak jos nista nije poslao tako da nemam novosti o zadnjem snimanju. Mozda jos dok sam ovdje danas, inace sutra. 

Od ovog crvenog mi je muka samo kad ga vidim. Sto kaze doktor campari. 

Da sam ikad pila campari, e ne bi ga vise u zivotu probala. 

Treca runda

I tako kada sam u trecem tjednu, dobrom tjednu, i ne pisem puno. 

Tada i nisam toliko zaokupljena rakom, terapijom i svime. 

Lijepo je tjedan dana biti bez tableta. Zivit sasvim normalno. 

U ponedjeljak na kontroli sam vec i napravila termine za sljedeci ciklus. 

Startam rano i vec sada me strah ponedjeljka. Opet sve isponova. Ali samo da prodje taj prvi dan, on je uvijek najgori i najjaci po mucnini i svemu. 

Ipak i radujem se. Pocinje nova runda. Prve dvije su isle na mene a i ova ce. Imat cu i razgovor sa doktoricom i znat cu vise u vezi sa zadnjim snimanjem. 

I iako taj prvi dan budem par sati "pristekana" vrijeme mi brzo prodje. Malo slusam muziku, puno tipkam po telefonu i eto ga. Sestra svako malo mijenja infuzije i poprica sa mnom tako da i ne stignem ni oci malo odmorit iako uvijek planiram:) 

Sutra prvo jos jedan lijep dan normalnog zivota a onda opet borba. 

Spremna sam. 

Danasnje snimanje

Danas sam imala termin za pet-ct, da se vidi kako stvari stoje i da li tijelo uopce reagira na lijekove. Nisam puno ocekivala, mislila sam obavim to i dobro. Nisam ni mislila da cu danas ista saznat nego tek u ponedjeljak kad moja doktorica dobije izvjesce i snimke. 

Kad ono, pogresno sam mislila. Doktor koji je radio snimanje mi je kratko nesto rekao. A njegove prve rijeci su bile: "es ist noch nicht alles weg aber sieht erheblich besser aus"  sto znaci da se jos nije sve sklonilo ali da puno bolje izgleda. 

Oci ko krofne, gledam ga kao da je pao sa marsa. Ako sam zadnje mjesece ikada mogla plakat od srece onda je to definitivno bilo danas. 

Ok, doktor mi se cinio malo munjen i mozda malo pretjeruje ali napokon, napokon nesto dobro. Po njemu je puno nestalo, a malo ostalo. Sta to tocno znaci i kako izgleda znat cu u ponedjeljak. 

Iako to vjerovatno nista ne mijenja sto se tice terapije, ili bar ne puno, ipak mi jako puno znaci. Nakon svih losih vijesti, dijagnoze i terapije opet sunce i to puno sunca. Daje mi krila ovo danas. Da se jos jace borim i sa jos vise volje. 

Hvala svima koji su danas bili sa mnom u mislima, molili ili postili za mene! 

Nista posebno

Koliko sam puta cula kako sam jaka i hrabra. Kako sam pozitivna i koliko snage imam. 

Kako mi se divite. 

Ja se tome ne mogu nacudit. Ja sam samo onakva kakva bi i vecina od vas bila, nista drugo. Svako na mom mjestu bi bio jak kao i ja. 

Ok, mozda ima ljudi koji malo vise kukaju, drame. Samo mislim da to u ovakvim situacijama ne pomaze. Kada sam dobila dijagnozu rak imala sam samo dvije mogucnosti: 

Ustat i borit se, napravit najbolje sto mogu iz svega ili ocajavat i prepustit se bolesti. I izbor je sasvim jednostavan. 

Bas kao sto sam napisala: Ne shvacas koliko si jak sve dok biti jak nije jedini izbor koji imas. 

Kad se nadjes u toj situaciji da ti ostaje samo borba, snaga je automatski tu. Samo mi svi mislimo da ne bi imali snage. 

Kao da sam ja sebi ikada mogla zamislit ovo sve i da cu ikada ovako gledati na sve.

Zato kazem da ovo nije nista posebno kako se ja ponasam u svemu. 

Dobro dosli u moj svijet

Naslov je pomalo ironican, ali pitam se sta je danas. Sigurno mi se danas jedno 5 osoba javilo koji su tek culi sta je kod mene. 

I taman kad mislim da cijeli svijet zna, ipak, iznenadim se. 

Zato kratko ovaj post. 

Da "bolesna" sam, iako se tako ne osjecam, i da imam bolest koji mnogima zvuci kao smrtna kazna (danas me puca ironija). Imam bolest koja se zove morbus hodgkin, to je Lymphknotenkrebs, ili rak limfnih cvorova. 

Konacnu dijagnozu nakon godinu i pol sam dobila 16.5., a sa kemoterapijom sam pocela 3.6. 

Ova vrsta raka se dobro lijeci, iako sam ja uznapredovan stadij gdje se bolest dosta prosirila. Kemoterapija je ucinkovita ali i jako agresivna. 

Oplaces, razmislis i prihvatis jer nema druge. 

Svaki dan je nova borba i nikad ne znam sta me ceka. Od mucnine, preko glavobolje, umora, temperature do dana kada sam dobro i super se osjecam. I bas zato se ponekada ne javim na telefon, ne odgovorim odmah na facebook ili whatsapp. I uzimam si to pravo kada mi se nista ne da:) 

Jos bi dodala da sam dosta otvorena oko svega i nemam problem pricat o bolesti. I ne, ne postoji glupo pitanje, samo glup odgovor. 

Radujem se svakoj poruci, svakoj rijeci ili pozivu. Jer me bas to i drzi da idem dalje.